Koncept „Žive šume” pretvara cijeli kompleks u nastavak Maksimirskog parka, pri čemu krajolik postaje osnovna prostorna i arhitektonska struktura. Stadion se pojavljuje kao najveća krošnja urbanog ekosustava: otvorena rešetkasta ovojnica nosi vegetaciju, filtrira svjetlo i ublažava njegovu mjeru. Sportske građevine raspoređene su kao čistine unutar kontinuirane šume, povezane zelenom osi, vodenim krajolicima i mrežom pješačkih ruta prema Borongaju.

U prvom krugu ocjenjivački sud pregledao je sve pristigle radove. Nakon pojedinačnog razmatranja projekata i interne rasprave eliminirani su radovi koji, prema mišljenju ocjenjivačkog suda, nisu pokazali dovoljnu koherentnost urbanističkog pristupa, projektnog prijedloga ili izvedivosti.

Manje uspješnima ocijenjeni su i projekti bez dovoljno specifičnog identiteta, projekti s nedovoljno uvjerljivim odnosom prema gradu te prijedlozi pretjeranog mjerila ili zahtjevnog održavanja.